Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj! (Lk. 23,46)

Autor: don Dragan Filipović

Ponedjeljak, 29. ožujka 2010.

Opažam Isuse, da tvoj prvi i zadnji zaziv s križa počinje riječju, Oče!?  Otac te poslao, došao si ispuniti njegovu volju i u njegov se zagrljaj vraćaš. Čitav je tvoj zemaljski život bio pod geslom: „Djelo je moje vršiti volju onoga koji me poslao!“  Na odlasku si rekao da ideš k Ocu pripraviti nam mjesto. Ti si put do Oca i nitko ne dolazi Ocu osim po tebi. Ti si u Ocu i Otac u tebi, ti i Otac jedno ste. Sve počinje i završava s Ocem, on je početak i svršetak svega. U njemu je počeo i moj, i naš život... u njemu će se, ako Otac da nastaviti u vječnosti.

              Kakvog si mi Oca došao objaviti? Je li on strogi sudac koji jedva čeka da pogriješim, pa da me kazni? Je li on netko pred čijom se srdžbom moram skrivati? Je li netko tko će mi, ako mu se povjerim, navaliti teško breme pod kojim ću se srušiti? Isuse, to nije tvoj i moj nebeski Otac. Otac kojega mi ti objavljuješ sama je dobrota, prepun je milosrđa i jedva čeka da mu se obratim. Otac je to koji bdije nada mnom, prati me, čeka da mu se vratim i obratim i to svim srcem. Zapravo, on to jedino želi: da mu se vratim i obratim. Ma ništa nam nema važnije reći nego, da se Obratimo.

Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj! Neka to bude naša

svakodnevna molitva. Predajem ti sve što jesam i sve što imam.

Predajem ti svoju prošlost, svoju sadašnjost i budućnost. U tvoje

ruke Oče, predajem i sve ljude, s povjerenjem djeteta koje zna da

ga Otac bezuvjetno i neizmjerno ljubi.

U tvoje ruke Oče, predajem sve.